Moja Boginja (1 dio)
Bijah nekoć protjeran iz Hrama, jer sam sjaj i zlato Bogom zvao.
Dođoše tamna noć.
Sunce je umrlo u ljubičastom crvenilu i nestalo za vrhovima tamnih borova.
Zlato više nije sjalo jer je Sunce izvor uskratilo.
Rekoše mi da krenem u potragu za svojom Boginjom.
Krenuh, noću, sam i gol.
Susredoh na putu Heru i prekrasnu Afroditu.
Ostadoh kod Hestije koja me kao boginja kućnih ognjišta ugosti.
Prespavah, ali nisam našao pravu Boginju.
Hestija me jutrom uputi k Aurori i ja nastavih put k izlazećem Suncu.
vidim putuješ...možda te sretnem negdje, pa prođemo dio puta zajedno dok ju pronađeš..:))
da... dobro kaže Faustina... možda se i sretnemo... Kiss:)))
moderni Odisej? :-) Sretan mu put.
Doooobaaaar, čekam dalje! :)
Sretno vam novo proljeće!
Ovaj dan
Ovaj dan je tako dug,
tako ispunjen,
milijardama sadašnjih tranutaka,
milijardama mogućnosti.
Svaki trenutak je jedno novo sutra.
0102/2010.
(odvikavanje)
:)))
Baš sam neki dan, potaknuta jednim filmom, razmišljala kako nema niti jedne životne dobi niti tako lošeg stanja a da dan opet ne pruža tako puno mogućnosti...(starica, baka pomogla je svojoj unuci, starci pomažu jedan drugomu u staračkom domu...starac slijepac,nekada učitelj, na umoru pomaže djevojci s disleksijom.........(iz filma)..)
Takva istina! :)
Udaljena srca
Kada su dvoje ljudi ljuti jedno na drugo, njihova srca se jako udalje. Kako bi pokrili tu udaljenost moraju vikati da bi čuli jedno drugo. Što su ljući, to će jače morati vikati kako bi čuli jedan drugoga i pokrili tu veliku udaljenost.
Što se događa kad se dvoje ljudi voli? Ne viču jedno na drugo već govore nježno, zato jer su njihova srca jako blizu. Razlika između njih ne postoji ili je jako mala...'
'Kad se vole još više, što se događa? Oni ne govore, već šapuću i još se više približe međusobno u svojoj ljubavi. Na kraju ne trebaju više niti šaptati, samo se gledaju i to je sve. Tako su blizu dvoje ljudi jedno drugom kad se vole.'
'Dakle, kad se svađate, ne dopustite da se vaša srca udalje. Ne izgovarajte riječi koje vas međusobno sve više udaljavaju, jer će inače doći dan kad će udaljenost postati tako velika da nećete naći put kojim ćete se vratiti."
o da, istina... Kiss:)))
.....ono"daleko od očiju, daleko od srca" može se uvijek preokrenuti....
puno puta je i ponos kriv kad se dva srca udalje...kad se ima što za riješiti treba to učiniti što prije...A razlogom piše u Bibliji: "Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom"...
ovo je doista ljepa poruka svima nama da uvidimo koliko zapravo trebamo poštivati svoju/svoga partnera....jer život je prekratak da bi ga proveli u daljini tj. u svađi.....
..zato je internet dobar, ne možeš se baš derati onako kako bi ti srce htjelo
;-)
poz faustini, angy, oazi i medenoj medeji
tu sam dobro sam
i bez sunca sunce...!
Baš lijepo! :)
jednom, prije nekog vremena mi se učinilo da smo ti i ja na suprotnim brijegovima, pa se nismo čuli baš. zato povikasmo. a možda mi se i to učinilo, tko zna?
tek, šutnju treba njegovati, ona se ne rađa i ne opstaje sama od sebe. u nju treba ulagati da bi bila plodna. ponekad pretjeramo sa ulaganjem, sa zalivanjem, i ne primjetimo kad se pretvori u bezglasni urlik. poslije je teško vratiti se opet u tišinu.
Kažu oni-koji-znaju da se ljudi štuju riječima, a vole tišinom.
Kukci : ljudi = 1:0
„Kad bi svi kukci nestali s lica Zemlje, za 50 godina nestao bi život sa Zemlje. A kad bi svi ljudi nestali, za 50 godina sve ostale vrste bi procvale. Toliko o tome koliko smo sami sebe precjenili.“
Ovo što slijedi nisu moje riječi ali su postale dio mojih misli. Usput sretno Vam novo rađanje Sunca, od danas Sunce ponovno izlazi ranije za jednu minutu u 7.36 i za mene tek sada počinje nova godina, nova godina prirode. Moji godovi su ovih dana za jedan amorfni geometrijski lik brojniji (slavim rodjendan). Dan je sve duži, a znam da je Sunce gore. Kukci to ne moraju znati. Oni su još uvijek dio Sunca. Mnogi ljudi nisu ni blizu kukcima i postaju metastaze prirode. (potaknut jučerašnjom kazališnom predstavom „Metastaze“ u Kerempuhu)
Svi obrazovni sustavi na svijetu ima istu hijerarhiju predmeta. Svi. Bez obzira u kojoj zemlji. Očekujete da će biti drukčije, a nije. Na vrhu su matematika i jezici, onda društveni predmeti, a na dnu umjetnost. Svugdje na svijetu, i skoro u svakom sustavu, postoji hijerarhija i u umjetnostima. Likovni i glazbeni odgoj uobičajeno imaju viši status od glume i plesa. Ne postoji obrazovni sustav na svijetu koji djecu poučava plesu svaki dan na isti način kao što ih poučava matematici. Zašto? Zašto ne? Mislim da je to jako važno. Mislim da je matematika jako važna, ali je i ples. Djeca plešu cijelo vrijeme, ako im dozvolimo. Svi bismo mi to radili, da smijemo. Svi imamo tijela, zar ne? Ili sam nešto propustio? Iskreno, ono što se dešava je to da, kako djeca odrastaju, sve više ih obrazujemo od pojasa na više. A onda se koncentriramo na njihove glave. I to pretežito samo na jednu stranu (mozga, lijevu).
U slijedećih 30 godina, prema UNESCO-u, više će ljudi u svijetu diplomirati nego u cjelokupnoj povijesti do tada. Više ljudi. A to je posljedica onoga o čemu smo ovdje govorili – tehnologije i njenog utjecaja na preobrazbu načina rada, demografije i eksplozivnog rasta stanovništva. Odjednom, diplome i titule više ništa ne znače. Zar nije tako? Kad sam ja bio student, ako si imao diplomu, imao si posao. Ako nisi imao posao, to je bilo zato što ga nisi htio. A ja ga zapravo nisam htio. Ali danas djeca s diplomom idu natrag kući igrati video igre, jer im treba magisterij tamo gdje je nekad bila dovoljna diploma, a doktorat gdje je trebao magisterij. To je proces akademske inflacije. On pokazuje da se cijeli sustav obrazovanja izmiče ispod naših nogu. Trebali bi radikalno promijeniti naš pogled na inteligenciju.
Postoji snop živaca koji povezuje dvije moždane polutke koji se zove “corpus callosum”. Kod žena je deblji. Na osnovi onog što je Helen rekla jučer, to je vjerojatno uzrok da su žene bolje u “multi taskingu” – obavljanju više poslova istovremeno. Zar nije tako? Postoje istraživanja, ali ja to znam iz osobnog iskustva. Kad moja supruga kuha – što nije često, hvala bogu. No, kad kuha - ne, ona je dobra u nekim stvarima- ali kad kuha, istovremeno razgovara telefonom, govori djeci, boji strop i izvodi operaciju na otvorenom srcu. Istovremeno. Kad ja kuham, vrata su zatvorena, djeca su vani, telefon je isključen, a ako ona uđe, ja se uzrujam i kažem: “Terry, molim te, zar ne vidiš da pokušavam ispeći jaje? Ostavi me na miru.” Zapravo, sjećate li se onog starog filozofskog pitanja: "Ako drvo padne u šumi, a nitko to nije čuo, je li se to stvarno dogodilo?" Sjećate li se starog kestena? Nedavno sam vidio sjajnu majicu na kojoj je pisalo: “Ako muškarac govori što misli u šumi, a žena ga ne čuje, je li on i dalje u krivu?”
Vjerujem da je naša jedina nada za budućnost da prihvatimo novi koncept ljudske ekologije, onaj koji će obnoviti našu spoznaju o bogatstvu ljudskih sposobnosti. Naš obrazovni sustav iskorištava naše umove na isti način kao što mi ogoljujemo Zemlju radi iskorištavanja nekog (prirodnog) bogatstva. A to nije dobro za našu budućnost. Trebamo ponovno osmisliti temeljna načela na kojima obrazujemo svoju djecu. Jonas Salk je prekrasno rekao: “Kad bi svi kukci nestali s lica Zemlje, za 50 godina nestao bi život sa Zemlje. A kad bi svi ljudi nestali, za 50 godina sve ostale vrste bi procvale.”
Sunčanu tu tvoju sunčanu novu želim.
Čovjek si vremena koje dolazi, za kojeg se treba boriti i mijenjati postojeće.
A kako vidim, tebi to dobro ide..pokrećeš novo.
U sebi i oko sebe. Sretno.
da, puno puta razmišljam što smo napretkom postigli...nemam ništa protiv da nismo postali bešćutni i prema sebi samima, drugima, prirodi i Onome tko je sve stvorio...istina, mi moćni ljudi možemo čak i od kukaca izgubiti...
Vuk je vuku čovjek; a čovjek čovjeku - VUK
A žena, ženi hijena .Dodala bih na Emmetovu primjedbu, s obzirom na neka moja životna iskustva na poslu. Ipak samo ljudi mogu odlučivati koji će dio mozga razvijati više a koji manje , da li će plesati ,slkati ili računati , kukac ostaje kukac i uvijek može plesati i bez pameti, ali samo ako mu je to potrebno za preživljavanje . Njegovu umjetnost stvorio je Stvoritelj a čovjeku je data mogućnost da sam postane umjetnik,"vuk "ili čovjek.
sve više je upozorenja o globalnom zatopljenju nismo ni svjesni da sami sebi zlo činimo jer ne možemo bez prirode od nje se hranimo i živimo,grijemo,uživamo a tako loše joj zahvaljujemo.....trebamo je poćeti cijeniti i obnavljati
ej, pogledala sam govor tog izvanrednog čovjeka...
http://www.tedxzagreb.info/naslovna/video/ken-robinson-kaze-da-skole-ubijaju-kreativnost.aspx
...nešto predobro :)))
Benzodiazepinizam
Benzodiazepinizam je stanje dugotrajnog uzimanja benzodiazepina. Možda netko sa sličnim problemima ovisnosti o benzodiazepinima (ljekovima za smirenje) nekad i naiđe na moj blog, a nema snage napraviti prvi korak... Evo jedna stranica koju google može prevesti na hrvatski. Tu je sve i više.
http://www.benzo.org.uk/
Ja sam je otkrio tek danas i ponosan sam na sebe što je put koji zagovoraju stručnjaci na tom području odvikavanja vrlo sličan mom putu...Izglea da ipak sami znamo što je u svako doba za nas najbolje... samo trebe krenuti.. nije važno dal ije put loš, dobar težak... dug, kratak.. bolan ili ugodan.. bitno je da je put. Blokada, mirovanje i stajanje vodi u bolesti svih vrsta....
sve si rekao sam... Kiss:)))
slažem se s tobom.. no, nekad je teško znati što je najbolje za nas same, pa blokada postaje prejaka... ja sam se izvukla, ali nadam se sa će mnogima ovo biti od velike koristi... lijep pozdrav! :)
Ja sam ponosna što te čitam! :)
Galeb odrezanog krila
U zatišju svog ateliera pregledavam tragove koje sam ostavio na putu kojim sam krenuo prije godinu i pol (zabilješke, adrese, kutije biljnih ljekova, zapise internet stranica, odluke i planove, skice).
Razočaran do danas isčezlim optimizmom kojim sam krenuo u promjenu i hrabrošću s kojom sam se suočio sam s nemirima u sebi i svojom ovisnošću, ostajem ravnodušan u nemirnoj bonaci života koja sluti nemirna mora,ali i obećava istodobno da će valovi te oluje izbaciti na stijene mojih misli i osjećaja nešto što mi treba baš sad kad stojim pod oblačnim nebom.
Ali svjedno sam zadovoljan svime što sam ugradio za to vrijeme u sebe, a pojma nisam imao, da mogu ili nisam imao snage. Kao ljuske luka odbacivao sam svoje loše strane, ali iza svake je bila nova ljuska, crna i natrula, ali unatoč svemu iza svake ljuske ja i dalje ostajem samo luk. I opet moram uklanjati tamne ljuske...
A ako sam luk, to sam što jesam samo što je to teško i još ne uspjevam prihvatiti. Ne mogu prihvatiti da ponekad smrdim i grizem za oči sebe i druge. I guleći tako sloj po sloj sve sam prozirniji i tanji i polako nestajem, pa se bojim, pa stanem i previše mislim. I počnem truliti.
Ipak vjerujem da ću se skoro opet pojaviti na pozornici i kao galeb odrezanog krila ipak poletjeti s blagom koje mi je more izabacilo na stijene. Poletjeti s tim jednim krilom, u nadi da uhvatim sunce i život poklonim novom danu.
Jer budem li čekao da mi naraste otkinuto krilo, možda sunce jednog jutra neće izaći. Trebam zamahnuti...
Gulim još jednu ljusku.
cesto se desi da covjek zeleci odbaciti svoje lose strane postane slab, zeleci biti dobar..tanka je linija....mozdaa te ljuske nisu svaka za odbaciti u cjelosti..fakat ces nadrljat ako nastavis tako
Mislim da trebaš zamahnuti, bez obzira na slomljeno krilo, baš kao šta si i sam rekao... jer svi mi imamo neke rane, ranice, uganuta, slomljena i svakojaka krila, a opet nekako, da, baš nekako, svakoga dana letimo... sigurna sam, ako digneš pogled prema nebu, vidjet ćeš jato galebova s raznim nedostacima; pokojim zavojem, longetom, gipsom... ali svi su se ipak odlučili poletjeti prema suncu... i tada su uvidjeli kako se trud isplatio, jer sunce ih je ugrijalo i dalo im novu snagu:) Poleti galebe, poleti...:)
Ima nešto u tom popuštanju optimizma. Da se sjetim jedne druge usporedbe o kojoj smo prije razgovarali, preoptimističan čovjek krene na put bos, a nedostatak optimizma nas natjera da navučemo čizme. Nije to tako loše. Ne znači da je čovjek odustao od hodanja ili letenja samo zato što se ne osjeća poletno.
A ti očito nisi čovjek koji je spreman odustati. Svatko se od nas osjeća ponekad umorno, ali ti ne odustaješ. Potpuno me raznježila tvoja briga za ljude koje "grizeš za oči". Ne mogu, a da ne pomislim da ima malo takvih ljudi koji brinu za one oko sebe. Samo zbog toga, ti si velik, ti si divan! E, i baš me briga što ti je vjerojatno neugodno pročitati tako nešto. Navikni se.
Mislim da sam našla bar jednu tvoju ljusku koju ne treba skidati.
A ima i još nešto kod lukova koji počnu trunuti na rubu: u sredini se počne stvarati zelena klica koja raste, izbija i na kraju prevladava. Poput podrezanog krila koje stvarno izraste. Na koncu, odrezano perje stvarno otpadne, kao i te ljuske luka, i novo perje stvarno izraste. Takva je priroda.
Ti si jedan krasan galeb, bez obzira na to bi se nekada najradije sakrio u neku rupu u stijeni. :)
Natuknica je tako lijepo rekla, pa ću ja ostaviti jedan veliki zagrljaj snage... Kiss:)))
I sama želja i pomisao da treba da zamahneš je...korak na bolje.
Stoga....hvataj zalet...;o)
Ganut pažnjom kojom čitate moje ispovjesti, pomalo mi onako , stidljivo poteknu suze.. vrlo često baš mi prevedete moje misli...a hrabrost koju dobijem iz vaših riječi pokušavam što duže zadržati..modestybb pazit ću na ljuske..hvala, levant..uglavnom hodam onako kao kokoš nekad poletim...:-), ali ne odustajem...a ti natuknice iščitavaš moju najveću noćnu moru moj krug u koji nekad upadnem, razočaran sobom razočaram druge pa opat razočaram sebe jer sam razočarao druge... da..grizem i smrdim..pa se grizem što grizem....istodobno me pogađaš u srce jer vrlčo često svoju ljubav drugima u "lošim "danima ne znam kako pružiti.... jednostavno ne uspjevam.....hvala ti medeja, ti si kao moja dobra sjena, kad nikog nema ti si tu i jedan svjetionik i njegova priča ... svima i mnogima koji su i ove godine pomogli da moj život bude uglavnom lijep, a kad nije bio dio nade i vjere ste mi davali i vi ..da ne zaboravim Utjehu sa svojom pričom koju čitam...i ne zamjerite mi svi drugi, znate tko ste računam na vas i slijedeće godine.
Sretan Vam i čestit Božić...
tu sam uz tebe i kad ne komentiram...mislila sam da više ne čitaš...a nešto me vuklo da to napravim zbog tebe...vidjela sam da ti se na početku svidjelo par komentara iz te knjige, ali ti su komentari bili vrlo mudro izvučeni da te ne bih vjerskom knjigom izgubila, ne znajući kako o tome razmišljaš...a onda sam odlučila da neću ostati dolje kao galeb podrezanog krila i da ću poletjeti...ohrabrila sam se da ti pokažem iz kojeg cjelovitog teksta sam izvukla citate...i jednim tvojim postom mislila sam da sam te izgubila i da sam pogriješila izborom i da ti više niti oni prvi komentari neće ništa značiti...i sada pročitam da i dalje čitaš...brišem suzu i ponosna sam na svaku rečenicu koju sam prepisala...znam da nam život svašta nosi i da nekad jesmo, a puno puta nismo sposobni za primanje, ali ja vjerujem da sve što je učinjeno s dobrom namjerom jednog dana dođe na obilnu naplatu...mogu proći i godine i godine, ali ja vjerujem...vjerujem da te se Netko zaželio onog dana kada sam posjetila tvoj blog...jer niti sam razmišljala o svom blogu, kojeg sam prvotnog čak i izbrisala, niti sam razmišljala da ću ga ponovno aktivirati, a najmanje sam razmišljala da ću prepisivati knjigu...ako je nekome moj blog utjeha, pronašla sam svoje ispunjenje za sate koje bi, po ljudski ,rekla da sam možda na internetu izgubila...
Samo naprijed...hrabro i odvažno...prvi je korak najteži jer svako putovanje počinje tako...a dalje, tko zna što nas na putu čeka ali treba krenuti...
Dovoljno daleko
Kroz prozor, neopran i mokar
teške crne krošnje tjeraju sa sebe
i posljednje umrle žute listove.
U Raj.
Kroz teške crne krošnje
svjetlucaju metalno siva polja neba
i tjeraju kišu da se prospe iz njihove utrobe
na ljudsko Čistilište.
Kroz hladno beskrvno nebo
ne vidim više ništa,
osim odraza ispijenog čovječanstva
i samo jedan topli narančasti plod
visoko na onoj teškoj krošnji,
prepun slatkog, neispijenog
životnog soka.
A moja je ruka prekratka.
A moja je želja prejaka.
Tko je to bio Tantal?
only one of us... Kiss:)))
super pjesma
Studen i spor
Nikako da pomaknem prste nad tipkovnicom.
Kao da vam nemam ništa novo ispričati.
Ali ako se to pitam što me tjera da mislim na to da vi nešto od mene očekujete.
To je dobro.
Ne tražim potvrdu iz vanjskog svijeta, već svoje svakodnevne dileme riješavam sam.
Ne tražim potvrdu ni društvo jer ju i jer ga imam.
I uistinu.
Tako je.
Ali ne potvrdu da sam dobar, bolji, ljepši. odviknutiji, već potvrdu da ustrajem i dalje.
Ovakav kakav trenutno mogu biti najbolji, a to nije malo.
Studeni me inače uvijek zastudeni.
Zamrzne.
I to je sasvim razumljivo.
Sve lagano usporava.
Spori uvijek stignu.
istina... stignu... Grlim...:)))
Grlim i ja tebe ;-)))))))))))))))
ti si mene već sto put!
Tako je, sporo, ali sigurno, ne treba nogdje juriti, obično se spotaknemo:)) Pozdrav!
nogdje = nigdje:)
Koliko su ti riječi tople, uopće se ne primijeti da te studeni zastudenio. ;)
Moraju biti barem tople riječi kad često osjećam neobjašnjivu hladnoću u mislima i tijelu...
hvala..
vi svi bolje primjećujete što moje riječi znače i kak zrače..
...mirno idem spavati.
zaista lijepo!!
slažem se s tobom... ustrajnost... to je to što nam treba u svemu, čega god se "primili"!
Nedaj da te studeni zamrzne, vidiš da tvoje riječi griju, nađi i ti ogrjev u sličnim stvarima :))
Veeliki pozdrav ((()))
Hvala na poslanim složenim slovima u riječi podrške i rečenice koje odmrzavaju moju studen..
Lipo..ka i uvik...skoro.
Na početku nečega(ti znaš?) ostavila san ti samo jednu malu važnu porukicu..pa ako možeš i nije ti teško..pročitaj . Molim te.
Imaš pozdrav...ti i metalno nebo iznad tebe.
Tajne odvikavanja - part II.
Kao što ste primjetili, vrlo sam vješt s riječima. Mislite da je to pozitivno? Ovisno o gledištu. Isto tako sam vješt kad sebi trebam objasniti da ne napravim slijedeći korak naprijed. Imam stotinu dobrih razloga da odustanem od odvikavanja, a nijedan nije pravi. Tako, umjesto da koračam, ja pužem. Ali još uvijek u pravom smjeru. Nadam se.Vjerujem u to.
Ma gledajte, ima jedna caka u svemu. Ja imam cilj, ali moja mentalna slika tog cilja možda je preuljepšana. Želim biti prirodan, normalan, ali nikako ne mogu prihvatiti da sam možda prirodno, normalno napet?Da, to obeshrabruje. Ali to nije sve. Upravo to me brine. A briga je nešto poznato pa težim k tome. Zatvoreni krug.
Doktorirao sam opravdavanje sebe pred samim sobom. Da sam svaki put kad sam popustio u odvikavanju dobio kunu bio mi milijunaš. I što se više užasavam čistog golog života bez pokrivača, sve me više vuče žudnja za nekom od milih mi ovisnosti.
Ali ima jedno uže koje mi je vezano za nogu kad popustim i krenem naopako, a na tom užetu su dva sidra, moja djeca. Oni me vrate i spriječe moj duhovni stečaj. Ja i oni su ipak važniji od mojih problema.
I na kraju da se vratim tunelu. Često mi se čini da je ono svjetlo na kraju tunela ipak ljepše gledati dok sam u tunelu. Zato je ovaj moj tunel tako dug.
Možda će svijetlo na izlasku biti prejako.
Zaslijepiti me.
Sumnja.
Najveći neprijatelj.
Ali bar znam koje oružje ima,
ne znam kakav će izlaz iz "tunela" biti kod tebe, a biti će... jer vjeruješ u njega, moj je bio u ljubičastom... gledam i danas u njega... Kiss:)))
Da, sve poznati osjećaji.... :)
Imaš pravo.Ponekad je ljepše gledati to svijetlo iz tunela....zanimljivije je tako nego stvrno izaći iz tunela na svjetlo....i tako uletiš u začarani krug...
polako, doći ćeš kad bude vrijeme; samo ne odustaj. lijepo je kad imaš nekoga uza se tko će ti pomoć i tko je uz tebe u teškim trenucima.
Tajne odvikavanja - part I.
Lijepo je kad vidim svijeto na kraju tunela zvanog odvikavanje, samo što ga tamo na izlazu stalno netko pali i gasi, pa se ne krećem pravocrtno.
Odvikavanje ne znači da imam manje mogućnosti, to znači da imam manje mogućnosti koje su mi poznate. I vrlo često dizalo za odvikavanje ne radi, pa moram pješke. Tako imam vremena naučiti ono što sam već morao.
Odvikavanje je kao otvorena proširena ranjivost, ali unatoč tome jedino u čemu trebam pretjerati jest upravo odvikavanje. Pa upravo kad me boli zahvalan sam, jer znam da se oporavljam.
Tad se moram opustiti i smiriti, jer ne trebam brinuti da ću se svoje omiljene ovisnosti riješiti preko noći. Pa kad razmišljam o odvikavanju mislim kaotično i ne znam što da mislim o svojim mislima.
Kad sam se počeo odvikavati osjećao sam kao da dobivam novi recept za život, za nove naočale kroz koje trebam gledati svijet. Ipak recept ispisuje ono što zovemo Viša sila. Mi samo izabiremo okvire. Ne i dioptriju. Hvala Bogu što su izmišljene laserske operacije. Šteta što se ne mogu primjeniti za pogled na život.
I na kraju najgore ali i najbolje u svemu je osjećaj da kad je sve mirno, često smatram da "tu nešto smrdi". Ja kao da mazohistički volim krize jer ih razumjem, a mirnoća me čini nervoznim. Ipak još se ne brinem. Još nisam bio miran bez tableta. Tek kad budem miran bit ću valjda najjače nervozan, ali ću biti odviknut.
Da,da. Problem je u svim ovim "selfhelp" knjigama o samopomoći. Nikad nam ne prodaju uz knjigu ono moje "ja" koje će mi pomoći.
A to je moj dio posla.
Najveći dio.
Nastavlja se...
Da, bilo bi super da nam netko uz brošuru o samopomoći preda i nekoliko 'ja' pa da si možemo odabrati:) ali vjerujem da ga ti već samim ovim odvikavanjem polako nalaziš... budimo realni, i mi koji nemamo takve probleme svakodnevno zagubljamo svoje 'ja' pa ga pronalazimo, i tako unedogled.. Zato se drži, budi uporan, vjeruj u sebe i izvući ćeš se:)) sretno!!
imaš ti snage i volje.. i USPJET ćeš prevladati prepreke! Samo hrabro! Bude sve ok!
Nikad nisam posezala za "selfhelp" knjigama...volim pročitati vjerske knjige jer puno puta pruže utjehu i mir...na tim stranicama pronađem ono što svojim nemirom izgubim, a moje pravo „ja“ nitko mi ga ne može niti uzeti niti vratiti osim mene same, a ako mi netko želi u tome pomoći, opet ja sama izabirem onoga tko je dotaknuo moje srce svojim riječima, od najobičnijeg posta na blogu ili komentara, pa do knjige ili nekog s kim ću osobno popričati…kad uzmem neku knjigu u ruku ili mi se sviđa pa nastavim čitati ili mi se ne sviđa pa ju ostavim, ali nikog ne podcjenjujem jer svatko ima pravo na svoje mišljenje o bilo čemu se radilo…kad dođem na tvoj blog i pročitam više tvojih postova to znači da si mi drag i da razumijem ono o čemu pišeš, a ne da mi nudiš neko „selfhelp“ rješenje i time se namećeš…uostalom zar to svi ne činimo jedni drugima svojim komentarima…pokušamo pomoći…razumjeti…utješiti…ima li nečeg lošeg u tome? Nijedna knjiga ne prodaje tvoje pravo „ja“ jer kad bi to bilo moguće onda bi upravo ta knjiga bila najtraženija i nitko više ne bi izgubio svoje pravo „ja“ …ja samo tražim najsrodniju knjigu mom pravom „ja“ a kad ju pronađem jednostavno uživam u njoj i miru koji mi je darovala…jednostavno sam zahvalna svim piscima, a bilo ih je jako puno, i svim blogerima koji su dotaknuli moje srce… i tebi hvala jer bilo je takvih postova…
Potpisujem svaku tvoju riječ... i dobar si naslov odabrao... Mnogima će biti svjetlost na putu... Uz tebe sam... To i sam znaš... Grlim...:)))
Ma jednostavno me svojim stavovima oduševljavaš!
Znam da ti nije lako, ali ti si jedan komad optimizma na ovom svijetu. Ja navijam za tebe, ali mi je i moj život lakši kad znam da postoje ljudi poput tebe. Eto. :)
Mir
Nije To što nas stvori "razmišljalo"o tome da stvara nešto dobro ili loše...samo je stvorilo...bit je valjda u tome da to što smo od Toga stvoreni i samim tim dio njega...... a kad si dio nečeg onda dio toga trebaš i ostati....ali ako s vremenom sebe razdvojiš od Toga, pa onda opet sebe razdvojiš u više djelova... prvo ne znaš tko si sam ti.. a kako bi onda znao što je To što te stvorilo....
Kad taj rascjep dugo traje....tad nastaje ono što zovemo loše stanje... neki se s tim ne mire...neki se s tim mire... neki izgube potpuno sebe...a neki postanu ovisni o nečem što mu zamjeni To i sebe...a neki se valjda nisu ni odvojili ...a mi odvojeni sreći dajemo ime ..mi odvojeni i nesreći dajemo ime....dajemo im značenje...a sudovi stvaraju emociju..a ona nam često nanosi bol...često je prejaka....valjda upravo odvojenost od sebe i Onog što nas stvori ...boli...
A čim smo postavili pitanje tko smo i zašto smo...razdvojili smo se...i ...počelo je boljeti...i jako je teško kad ne nalazimo odgovor..pa otupjeti osjećaje i zaboraviti to pitanje cilj je današnjeg ljudskog roda...ja u tome više ne želim sudjelovati....idem uzvodno...i to je teže....i boli me još više što sam više svoj i što sam bliži Onom što me stvori..
Ali u pozadini svega.... ipak neki mir..
...vjerujte mi.. iz prve ruke vam govorim
...mir.
To još nije moj mir.
Ali ide prema meni.
(hvala Natuknici na poticaju da ovo napišem, jer mi se inače ne piše ništa..)
Divna je spoznaja mira u sebi i sa sobom... Korak po korak... Mislim da sam ti već rekla... Grlim...:)))
Samo polako..."Žurba ruši jednako sveca kao umjetnike."
Duboko dirnuta tvojim putem...
Boli me
Znam.
Dobri putevi su dugi i zavojiti.
Zato što su doživotni.
Najlakše je skrenuti, stati i odmoriti se.
Najteže je nastaviti.
Ja se u posljednje vrijeme često odmaram.
Korov na putevima brzo raste
Ako ga ne utabam, izgubit ću ga.
A korov često ima trnje.
Bode me.
I boli me.
ne odustaj... bez obzira na bol... ona se često javi... nepozvana... ali isto tako i nestane... Grlim...:)))
Hm, možda bi trebalo razmisliti o čizmama?
Lijekovi su čizme i poderu se. Moram hodati bos.
Treba trpiti i izdržati taj trnoviti put, boli ali jednostavno moramo imati snagu a vjeruj imamo je i tekoliko i ni sami ne znamo da sve to trnje možemo podnijeti ali isplatiti će se...........(mislim da ti to znaš već i sam jako dobro)
Veliki pozdrav:-))
------------------hodati bos, krivim ili zakrivljenim puteljcima je meni izazov. Ponekad boli.........ali i ubd iglicom u prst zaboli
Drugačije nije ni obećano...kad mislim da mi je teško, razmislim s kime bi se mijenjala...shvatim, s nikim...
Iskreno, sestra mi se po drugi put skinula s lijekova. I imam osjećaj da je imala sreće jer su joj se neke druge stvari posložile, što je olakšalo stvar. I znam da treba stalno biti budan jer nikad ne znaš hoće li se pojaviti nešto što bi moglo pokvariti stvar. Zato mislim da ipak nisu lijekovi jedine čizme koje postoje. Stručnjaci su valjda tu da nam pomognu izraditi i drugačije čizme. Možda ne bi trebalo skinuti jedne čizme dok nemamo spremne one kojima ćemo ih zamijeniti. Ali znam da oderane čizme mogu žuljati i boliti jednako kao i trnje na korovu po kojem hodamo. Zato da, nekad smo bosi, nekad boli, ali ne treba prestati tražiti nove čizme. Možda će mi se sestra morati još koj puta skidati s lijekova, a možda i neće. Tko zna? Ali svaki dan treba živjeti za sebe. Možda je jučer izraso novi korov. A možda ga sutra neće biti. Ti nisi onaj koji odustaje. Ti to možeš! :)
Ne čekaj na dobrom putu
Mislio sam da mogu doći do točke kad ću jednostavno biti "popravljen" i opustiti se. Onaj "stari" novi. Čist. Zdrav.
Zaboravljam da je život proces, da sam ja proces, i da samo nastavljam živjeti dalje i dalje.
Najvažnije je znati da čak i ako sam na pravom putu, netko me može pregaziti budem li dugo sjedio na njemu.
Sam put, pravi put, nije jamstvo za bolji život, za uspjeh, jer sve što napravimo na njemu nosimo sa sobom.
Kod odvikavanja je najgore stajati i raditi predahe. Ovisnost uvijek u takvim sučajevima bude brža. Popustim i skrenem. Spotaknem se.
Moram se dignuti. Već će naići nekakav putokaz.
uvijek padamo, ali se i uvijek pojavi neka snaga, neka ponovno rođena volja, želja i ponovno se dignemo..i čitamo, nailazimo na nekakav putokaz, kako i sam veliš.. Bitno je ne stojati na mjestu, nego uvijek ići naprijed;
uvijek će na našim putevima postojati kamenje koje će nas dovesti do novog pada. nemoj dopustiti da te to kamenje obeshrabri, jer vjerujem da imaš tu snagu u sebi i tu volju; svatko je ima, samo je treba znati koristiti.
Lijep pozdrav!
Da, istina. Neugodan je to osjećaj da je potrebno stalno biti na oprezu, da se ne smiješ opustiti... Ali opet, dobro je kad znaš kako to riješiti. To je velika stvar. :)
Kao mrav na dlanu
"Tako trošim svoj život u želji za uživanjima i u žeđi za iskustvima, za moću, čašću, znanjem i ljubavlju, da odjenem taj lažni ja i izgradim njegovo ništa u nešto objektivno stvarno. I namatam iskustva oko sebe i pokrivam se užitcima i slavom kao ovojima da učinim sama sebe vidljivim sebi i svijetu, kao da bih bio nevidljivo tijelo koje može postati vidljivo jedino tada kada je nešto vidljivo pokrilo njegovu površinu. Ali nema nikakve jezgre pod stvarima u koje sam se obukao. Šupalj sam i moja tvorevina užitka i častohleplja nema nikakva temelja. One me ostvaruju. Ali one su određene zbog svoje nenužnosti da propadnu. I kada one prođu, od mene neće ostati ništa osim moje vlastite golotinje, praznine i šupljosti, da mi kažu da sam je svoja vlastita zabluda."
Iskustva ne mogu zaboraviti, namatanje mogu zaustaviti, i otvoriti opnu svoje golotinje, praznine i šupljosti.
Što dalje?
Kad je oko mene čovječanstvo bez ikakve jezgre presvučene predebelim slojem zabluda.
Bio bi otpuhnut kao mrav na dlanu.
Izvan mravinjka otrovnih mravi.
i ova slova su ti sitna kao mravi; jedva ih pročitala, il moram povećati dioptriju;
bilo bi dobro kad bi većina čovječanstva bila vrijedna kao mala vojska mravi (ne moraju biti samo otrovni).........pozdrav:-))
."Napokon, jedini način da ja mogu biti baš ja jest postati istovjetan s Onim u komu je sakriven razlog i punina moje opstojnosti..."
Nadam se da i dalje čitamo...
Izgubljena sunčeva zraka
Prihvaćanjem patnje putovao bih u "smrt".
Smrt ega.
Ne uspjevam.
Pokušavam suočavati se s dubokim bolom, dopušti mu da postoji, predati se i svjesno ući u "smrt" ega.
Vjerujem da sam sunčeva zraka koja je zaboravila da je neodvojivi dio Sunca i te se zavarava da se mora boriti za opstanak i stvarati identitet koji se razlikuje od Sunca.
Suludo.
Umiranje takve zablude bi mi donijela oslobođenje.
Ali ne mogu još umrijeti na takav način.
Još uvijek ne uspijevam umrijeti za prošlost i dopustiti svjetlosti vlastite prisutnosti da se sasvim provuče kroz gustom maglom i vremenom ograničeno ja, koje me predstavlja u ovoj dolini suza.
Nemoj usmrtiti ego...............Toliko puta nas zna i može zaštiti od onih, koji drže da im je jači............
dolina suza.........i pokoji osmjehić onak jeeeeedva....a?
Nikome to nije lako...ako smo sami preteško...
Dirnuo si me jako: "Vjerujem da sam sunčeva zraka koja je zaboravila da je neodvojivi dio Sunca"
Jesen u meni
Iako Sunce vani slika drugačiju sliku, ja osjećam da sam iznutra već jesen.Prolazi kamion pun krumpira, susjedi su već na poslu, djeca u školi, a ja u svom uredu na ovom blogu tražim alibi da ne radim. Tipkam bez metafora, bez pjesme, realno, dnevnik jednog dana. U tom danu sam i dalje apstinent. Pomalo ovisan o prošlom ljetu, ležernosti i praznom Zagrebu, suočavam se s obvezama i gužvom, te svojim pravim borbenim ciljem. I vidim da se njegovi obrambeni zidovi urušavaju. Ne mnogo, ali su manji. Odresci tableta su sve manji i mami me 20% količine od trenutka najjače ovisnosti. Onu paralelnu bitku sa svojim karakterom i ostalim navadama vodit ću do kraja ovog tjelesnog života. Nekad mu popustim, uglavnom ne.
Daleko od duhovnosti,
u svojoj patnji,
tražim slijedeću mirnu stubu,
nagradu,
mir.
Iako Sunce,
jesen je u meni.
Sočna.
Plodna.
jesen je i u meni... o, što je volim... Grlim...:)))
tvoj naslov je meni odmah asocijacija na meni dragu pjesmu:
http://www.youtube.com/watch?v=UxPujmErlW8
sunčani, jesenji pozz............:-))
"Tražite i naći ćete..."...ja vjerujem...:)
Moj cvijet
Otvori latice
jer si i procvala
da uljepšaš ovaj dan.
Meni.
Tvojoj pčeli.
Zujim.
I uvijek se vraćam tvome soku.
Otvori latice.
Podari mi med.
I vratit ću se opet.
Volim tvoj oblik.
Tvoju boju.
Tvoj miris.
Tvoj ukus.
Tebe.
Moj cvijet.
krasno... prepuno nježnosti...:)))
Jednostavno prekrasno...
mmmmm...kao med..:-))
mmmm,prelijepo...
Vrućina
Vrućina.
Sunce hoće do mene.
Kraj je ljeta.
Zatvoren u kuću čekam prvi povjetarac.
Čekam da se Sunce sakrije.
Čekam.
Prejako grije.
Skriven, ali i dalje volim te zrake.
Tu dušu.
Tu toplinu.
Nikad viđenu ljubav.
Nikad.
Prošlu.
U suton.
Odlazim.
Zađi i ti.
Lakše mi je tako.
ovo zvuči divno.....
...ali samo zvuči.
U jednoj maloj trešnjevačkoj ulici
Susjedi su se pokupili s naše male trešnjevačke ulice. Utihnu žamor. I konačno čujem zrikavce. Jednog ili dva u stvari. Nije ni bitno. Glavno da je tišina. U tišini se rađa prisutnost. U buci se rađa bijeg. Mir. Nešto malo propuha provlači se onako stidljivo kroz poluotvoren prozor moje sobe. Golica mi leđa i ugodno me hladi. Moje supruga vakumira posteljinu u plastične vrećice. Kaže da više stane u ormar. Radi izimnicu. Nešto krastavaca, čušpajz i još nešto što ima jak miris. Već dva dana je transu. Pokušavam joj uzaludno privući pažnju. Baš kad mi krene sjeti se da joj još nešto fali. I tako kava ostade neispijena, a meni slijedi novi pokušaj zavođenja. Ali na vratima zazvoni majstro za bojler na čišćenje i opet ode sve v rit... Odnese on bojler, a ja razmišljam: ako ne bude tople vode, neće biti tuširanja, pa onda neće biti ni... E tu sam nemoćan. Ja ću se ostuširati u hladnoj, dok ona još neumorno premješta staklenke s jednog mjesta na drugo, pa što bude. Upravo je krenula usisavati stan... Ali....Treba biti uvijek spreman. Pa i nakon 10 godina braka. Čak štoviše. Spreman na sve. Znam da blogeri ne vole formu proze ali kako da pišem. Ovo sigurno nije pjesma. Ovo je moj život, moj miris krastavaca, moj smrad octa, moj zvuk škripe susjeda na katu, moj lavež psa i moja mala radnička trešnjevačka ulica. U mislima na sutrašnje sunce, grickam bademe i volim tu moju stvarnost. Od kada volim stvarnost i moji snovi postaju ljepši. A mašta košta. Košta boli jer nemamo tu moć prepustiti joj se. Teško je balansirati. I život je tu i premješta se iz minute u minutu. Iako mislimo da je isti, on je uvije drukčiji. Mijenja se. Polako, ali slatko. Korak po korak.
Neizmjerno volim jutra, baš zbog te nedirnute tišine, mira... A volim i tvoju prozu... Moj život je na sedmom katu nebodera...(crni brijeg) trenutno miriše na papriku... kuha se ručak... i bla, bla... To je naše... jednostavno... Grlim...:)))
To je to...jednostavna uobičajenost našeg života...miris krastavaca i octa...maštat možemo uvijek...ja ju čak moram ponekad i obuzdavat i vraćat se na miris krastavaca...baš me osvojio ovaj post...(ako svratiš na moj post bit će knjiga iz koje sam tebi najviše citirala...:)...)
U mirisu terpentina
MIRIS TERPENTINA
U mirisu terpentina živim
pa se boji svakoj divim.
Nekom tijelu,
nekoj gesti,
savršenstvu,
svakoj mani,
na papiru
da se smjesti.
Ali tvoje tijelo
kist ne vidi,
pa te slikam
u mislima,
kako mi se svidi.
Haljinu sad skini,
pa se gola
u snovima
k meni vini.
U snovima,
na moj cvijet se spusti
i na njemu budi,
da prašnikom svojim
milujem ti suzne grudi.
U mirisu terpentina
u mirisu snova,
oslikajmo platna,
naša,
nova.
slikati osjećaje, pa i želje
teško je i riječima, a kamoli bojom
ponekad kist tvoje misli smelje
ponekad ti njega nedoumicom svojom
želim ti još puno ovakvih oslikanih, novih dodira s ljepotom i ekstazom snova..samo ti slikaj, piši, živi i voli..iz tvojih se stihova osjeća snaga..kao da gledaš kroz prozor netom očišćen od smoga i prašine...
Prekrasno!
riječi jednostavno klizi po platnu života... Kiss:)))
lijepo oslikane misli i još uz taj miris................:-))
|
|
|
